U cijeloj okolnoj regiji ili bolje reći u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije fakulteti koji u svom sastavu imaju geologiju ili geološki odsjek nalaze se u Hrvatskoj u Zagrebu (dva fakulteta- Rudarsko geološko naftni i Geologija tj.geološki odsjek na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu) i Varaždinu (Geotehnički fakultet), u BiH u Tuzli (Rudarsko-geološko-građevinski fakultet), u Srbiji u Beogradu (Rudarsko-geološki fakultet) te u Sloveniji u Ljubljani (Naravoslovnotehniški fakultet). Sveukupno gledajući sve ove fakultete, njihovi brojni studenti već i na prvoj godini studija u kasnoproljetnim i ljetnim mjesecima (od 4.do 6.mj.) započinju s terenskim nastavama iz određenih kolegija. Kasnije ova terenska nastava ili skraćeno 'teren' postaje sve kompleksniji kolegij i zahtjeva samostalnije zaključivanje i prepoznavanje brojnih geoloških osobina na terenu. Upravo, u skladu nužnosti izvršavanja tj.odrade svakog upisanog terena u indeksu, postoji još jedna mogli bi smo slobodno reći nužnost a to je -poznavanje mjerenja s geološkim kompasom. Do same spoznaje i naučavanja kako se mjeri geološkim kompasom i nije problematično doći, koliko pravi problem leži u tome tko to posjeduje, tko ima, i od koga se može 'posuditi' ili pak kupiti -geološki kompas. Odgovor na ovo pitanje je nedvosmislen i on definitivno pada na stranu nestudenata, a to su uz specijalne zapadnoeuropske firme, profesori, stariji zaposleni geolozi ili tek rijetki pojedini studenti koji su uspjeli izdvojiti znatne novce za kupovinu geološkog kompasa. Ako gledamo na način da se nešto najbolje može naučiti -vlastitim direktnim- iskustvom, onda je logički -vidljivo da bi svaki student najbolje i najlakše naučio mjerenje geološkim kompasom, ne isključivo slušajući profesore i učeći tekst o tome, već vlastitim isprobavanjem i pokušajima mjerenja s geološkim kompasom. Dakle, jasno je kako je na određen način, najveći problem u učenju o geološkom kompasu osobno pitanje studenata- kad će oni ili hoće li oni uopće imati u svojim rukama svoj vlastiti geološki kompas, a da pritom ne moraju neizvjesno tražiti gdje ga, od koga ga i na koliko vremena ga -posuditi. Odgovor na ovo pitanje svim studentima geologije (koji budu ovo čitali) jest: geološki kompas uopće ne trebate ni od koga tražiti, a pogotovo ne trebate tražiti gdje ga ima kupiti. Zašto ? Zbog toga jer u čas posla i malo volje za improvizacijom- dobiti ćete vlastiti geološki kompas, koji je najmanje 20-ak puta jeftiniji od pravih i vrlo važno za reći -vrlo rijetkih- geoloških kompasa. Ne želeći nipošto omalovažiti niti jednog profesora kao ni njihov rad, u nastavku posta isključivo za sve one kojima je pravi geološki kompas teže dostupan, ponajviše studente, iznijeti će se detaljna i vrlo jednostavna metodologija - izrade - vlastitog geološkog kompasa, s kojim se jednostavno, pa čak jednostavnije i od pravih geoloških kompasa, može mjeriti azimut, nagib, smjer pružanja i smjer pada -bilo kakvog- sloja stijene ili izdanka koji je otkriven na terenu.
METODOLOGIJA IZRADE VLASTITOG GEOLOŠKOG KOMPASA:
Prvi korak
Prvo što trebate napraviti jest- kupovina običnog, najobičnijeg kompasa, koji treba biti ispravan tj.da mu oznaka za sjever N uistinu se poklapa s pravim sjeverom. Pri tome je poželjno da je kompas relativno veći, da ima stakalce i metalni oklop. Ovakvih kompasa uistinu ima svugdje kupiti i vrlo su jeftini zato što su kineski, al to nema veze za sljedeće korake.
Drugi korak
Izmjerite promjer stakla ispod kojeg su oznake za strane svijeta, pa onda po točnoj mjeri ili vlastoručno na papiru, ili pak na kompjuteru u programu (Paint, Corel, Photoshop, AutoCad, Word ili dr.) nacrtajte -kružnicu sa skalom od 0 do 360 stupnjeva, na vanjskom rubu te kružnice, kojoj je promjer jednak promjeru kupljenog kompasa. Nakon toga izrežite samo vanjski rub kružnice sa skalom 0-360 st.te je s ljepilom -zalijepite na staklo (plastiku) kompasa, tako da se vide unutrašnje oznake za strane svijetu ispod stakla.
Nakon toga, nađite neki komad tanke cjevaste ili valjkaste plastike (najbolji su unutrašnji dijelovi penkala) od koje odrežite komadić kraći od 0,5 mm. Taj komadić sa instant ili sekundarnim ljepilom zalijepite na centar stakla ili plastike kupljenog kompasa. Nadalje, od komada kakvog tvrdog ali tankog kartona (može i lagane plastike), izrežite 2 tanka oblika izduženih strelica čija je dužina odprilike kao polumjer kompasa. Na jednoj strelici napišite azimut i nju izrežite u što uži, špicastiji vrh na jednoj strani a drugu ostavite širu. Na drugu strelicu pak možete upisati sloj, ili ne morate ništa upisivati. Zatim nađite metalnu podlošku od bilo kakvog šarafa (vijka) i na nju s obje strane rupe 'jakim' ljepilom zalijepite pod kutem 180st. obje ove kartonske strelice. Sve to zatim samo nataknite na onaj već zalijepljeni komadić cjevaste plastike na sredini kompasa - i time - ste dobili -više od pola pravog geološkog kompasa. Kako bi trebao izgledati vaš vlastiti improvizirani geološki kompas s vidljivim novim dijelovima prikazano je u slikama ispod.
Ono što još fali potpunosti funkcija pravog geološkog kompasa, koje su potrebite studentima za terensku nastavu i vlastito mjerenje slojeva, jest mjerač ili pokazatelj kuta nagiba slojeva. Filozofija za izradu ovoga jest uistinu vrlo jednostavna i posve jeftina. Sve što vam treba su obična dva manja jednaka kutomjera koji imaju prazninu između ravnog i zakrivljenog dijela sa skalom, te imaju malu rupicu u središnjem dijelu (vidi sliku). Princip se sastoji u tome da se jednom kutomjeru pažljivo odlomi ili odreže polukružni nastavak, a drugom se na polukružni dio neizbrisivim tankim flomasterom upiše nova skala na način da se nula upiše tamo gdje je 90stupnjeva te se sukcesivno upisuje sve do novo upisanih 90 stupnjeva koji će biti na mjestu već postojeće nule. Nakon ovoga dovoljno je naći i odrezati u dužini širine kutomjera, komad tanke, ali teške i tvrde žice, koju se na jednom kraju malo presavije i zatim uvuče kroz rupicu u sredini ovog cjelovitog kutomjera s nanovo ucrtanom skalom. I na kraju sve što još treba jest -lijepljenje jakim, prozirnim, ljepilom, onog prvog kutomjera s odlomljenim dijelom, na ovaj cjeloviti drugi na takav način da budu potpuno paralelni. Kako cijela ova metodologija izrade izgleda i kako izgleda mjerenje kuta nagiba slojeva s ovakvim klinometrom prikazano je u slici u nastavku.
Zadnji koraci
Nakon završetka svih gore opisanih koraka, kao završne korake, koji se u biti nastavljaju, jesu isprobavanja mjerenja azimuta, i kuta nagiba -s vlastitim geološkim kompasom. Probno mjerenje je najlakše napraviti na proizvoljno uzetoj plohi (korice neke veće ali tanje knjige, drvene plohe, velike bilježnice ili slično) koju se nagne na proizvoljni kut s tim da može stabilno sama ostati tako nagnuta. Prilikom samog mjerenja s ovim improviziranim geološkim kompasom, moramo ga držati horizontalni te ga u takvom horizontalnom položaju zakretati dok prava strelica crvene boje na običnom kompasu ne podudari se s oznakom sjevera N. Tad zakrenemo nanovo napravljenu strelicu s oznakom azimuta u smjer u kojem ploha pada, te potom očitamo vrijednost azimuta na također novo napravljenoj kružnoj skali. Kako ovo jednostavno probno mjerenje izgleda na plohi (crvena skripta) nagnutoj oko 25 stupnjeva na istok, prikazuje se u slikama u nastavku. Izmjereni azimut jasno se vidi -i iznosi 80 stupnjeva, a kut nagiba je na osnovu gore prikazane slike trećeg koraka, lagano izmjeriti s improviziranim klinometrom. Ovladavši ovom metodom, nesumnjivo će biti jednostavno analogno opisanome, mjeriti i sve tipove slojevitih stijena na koje naiđemo na terenu tj.u prirodi.
